Goraždanska bolnica je radila u paklu, ali je Argentinac Pablo plačući otišao iz nje - Magazin PRESS

Breaking

23. 12. 2017.

Goraždanska bolnica je radila u paklu, ali je Argentinac Pablo plačući otišao iz nje

Moje kolege u Goraždu ne traže da im satnica bude preko deset maraka, oni traže 2,11 KM. Više ima spremačica u Predsjedništvu BiH. Njima je najteže to što svako kome to padne na pamet obezvređuje njihov posao...

Davanje otkaza blizu 50 goraždanskih ljekara (zbog njihovog lošeg finansijskog statusa), vrlo je pogodilo prim. dr. Srećka Đikića, koji je u vrijeme najžešćeg ratnog granatiranja Goražda, zajedno sa još jednim sarajevskim doktorom, Goranom Akšamijom, radio u goraždanskoj bolnici.

Kao da ih Bog nikad nije dao

"Pa, da su neka sekta, i da su izvršili kolektivno samoubistvo, ova vijest bi obišla cijeli svijet, kamoli to što se radi o doktorima, koji su se na taj korak, siguran sam, odlučili iz očaja. Ne samo zbog para, a što bi i bilo logično. Jer, moje kolege u Goraždu ne traže da im satnica bude preko deset maraka, oni traže 2,11 KM. Više ima spremačica u Predsjedništvu BiH. Njima je najteže to što svako kome to padne na pamet obezvređuje njihov posao", kaže dr. Đikić, prisjećajući se ratnih godina.

"Te '94., bolnica je bila na desnoj strani Drine i bilo je sve pripremljeno da se preseli na lijevu stranu. Imali smo spakovane stvari, agresor je došao na pedeset metara od bolnice. Goran i ja smo rekli: "Ne, ostajemo ovdje. Tada je 311 pacijenata bilo u bolnici, i još ih je pristizalo. Svi su bili u podrumu. Imali smo i dječiji vrtić, jer sestre i osoblje se nisu vraćali kući, non-stop su boravili u bolnici. Dok su im očevi bili na prvoj liniji, djeca su bila s majkama u tom vrtiću u podrumu, kod kotlova za grijanje, na ćumuru. Imali smo jednu salu s dva stola, i s jednim anesteziološkim aparatom", priča dr. Đikić, naglašavajući da je s njima bio i plemeniti anesteziolog dr Pablo iz Argentine.

"Pripadao je organizaciji "Ljekari bez granica", i stalno je bio s nama, sve dok nisu došli iz UNPROFOR-a i rekli da mu je poručeno iz argentinske vlade: ako ne pređe na lijevu stranu, UNPROFOR više ne odgovara za njegov život. Mi smo ga natjerali da ide, jer i njegova familija u Argentini zaslužuje da ima njega, kao oca. Otišao je uplakan", prisjeća se dr. Đikić, napominjući da je istog tog dana ranjen anesteziolog Asim Čalija:

"Ja sam ga operisao, a on je s fiksatorom već popodne sišao da nastavi raditi svoj posao. Asim i danas radi u toj bolnici. Ovo je samo mali detalj šta su ljudi tamo podnosili, ali onima koji danas odlučuju o životu zdravstvenog osoblja i pacijenata to nema ko reći. Neće se Asim Čalija hvaliti time, niti će neko od tih doktora i drugog osoblja vući za rukav premijera, ili ministricu...

Znam, neće to uraditi ni Asim, ni Sabina Gušo, ni dr. Nemec, dr. Gušo, ni dr. Tutić, ni dr. Begović... Neće pogotovo govoriti njihove poginule kolege, recimo, dr. Vujasić, pa stomatolog-ortodont... ne mogu mu se, nažalost, sjetiti imena. Danas, kao da ih Bog nikad nije dao. Napravljen je film o doktorici Vujasić, ali samo zato što je bila Beograđanka a radila u enklavi Goražde", ističe dr. Srećko Đikić, pominjući i doktore Kemala Korjenića, sada je njegov kolega na internom, gastroenterolog, dr. Nusreta Popovića, dječijeg hirurga...

"Ni sata bolnica nije prestala s radom,a imala je tako malo uposlenih, malo materijalno-tehničkih sredstava. Skidao se s jednog pacijenta fiksator i stavljao na drugog, sterilizacija je bila kao u 2. svjetskom ratu...", kazuje dr. Đikić, koji nikada neće iz svojih očiju izgubiti ovaj prizor iz dana kada je izvršeno helikoptersko izmještanje za Sarajevo:

Evakuacija

"Tada je 311 pacijenata evakuisano, izuzev jednog, rahmetli Besima Begića, koji nije želio u Sarajevo. Goran i ja smo izašli pred bolnicu, koje praktično više nije ni bilo, prvi i drugi sprat su bili skoro potpuno srušeni, i šutjeli smo. Bilo je neobično što nema granatiranja, i što mi nemamo posla", kaže dr. Đikić, pominjući jednog od izmještenih, Ramiza Šogolja, čiji je brat već bio poginuo, a Ramiz je ostao bez oba oka, i bez šaka ruku.

"Bio je iz Kopača, mi smo ga obradili: ja ruke, Goran oči. Poslije je bio negdje vani, vratio se u Kopače. U povratku s liječenja me je posjetio u ovoj ambulanti", naglašava dr. Đikić, kojem je tužno da se poslije dvadeset i više godina pravi paralela između ratne bolnice u Goraždu s mirnodopskom kantonalnom bolnicom:

"A ova ima status veći od bolnice u kojoj ja radim. Moja domicilna bolnica je opšta, (Bolnica "Abdulah Nakaš"), tamo je kantonalna... Moje kolege traže minimum. Ako neko misli da je to puno, neka se zamijeni sa njima samo sedmicu dana.Njih pedesetak danas bi moglo voditi taj cijeli kanton, ali oni koje bi zamijenili sigurno ne bi mogli raditi njihov posao", tvrdi dr. Đikić.



Oslobođenje

Stranice